…
SRETAN BOŽIĆ!
SRETAN BOŽIĆ!
Otac je umro u znaku strijelca. U rano jutro dvadesetog decembra 1998. godine izašao je iz stana, sa ribarskim štapom u ruci, prethodno poljubivši majku na ulaznim vratima. Obrisala sam mu kuhinjskom krpom trag pjene za brijanje na obrazu, opisivala je naknadno posljednje trenutke njihova zajedničkog života. Na krpi je, misleći da je brat i ja ne…
– Danas nas učiteljica vodi u apoteku. – Ljubavi, nije apoteka. Bi-bli-o-te-ka. – Aha. A jel to kao Vjeronauka? – ? – Neko ide, a neko ne ide. Ja ne idem?
– Koje ti je desna noga? – Ona za koju ja mislim da je lijeva.
U dnevnom boravku sjedi moja familija – otac, majka, brat, tetke, djed…Pogledima rasplićemo konce na ćilimu i šutimo u strahu. "Ne znam. Nisam pametan." kaže nam Hercule Poirot milujući brkove.
Zatičem je kako neutješno plače pored polomljene igračke. "Sve sam uradila", kaže mi. "Puhala sam u maslačak, vidjela zvijezdu padalicu, i opet ništa…Želja mi se nije ispunila!" Rukom pokaže na igračku imunu na čuda. Svjestan da ima ljekovito dejstvo odlučim se za malu dozu laži. Kasnije, dok gledamo takmičenje kuhara koji krvavim prstima otvaraju školjke, mislim…
Pijemo kafu, riječi umačemo kao kocke šećera. Tiho pucketaju, potom se istope u ustima. Na TV-u dokumentarac o smrti Merilyn Monroe. Arthura Millera nema u blizini. Narator spominje brojke, sabira pilule u mrtvom stomaku M.M., a ja pokušavam podijeliti nulu na bezbroj neplaćenih računa. – Godinu je mlađa od majke* – kaže ona, upirući bradom ka…
Ovako bih volio pisati. P.S. Za sada samo vježbam ispred ogledala. (Prva violina plače.)
U lijevi ugao stavio cvijeće kojem ne znam ime. Pomjerio krevet. Spavaćoj sobi dodao zelene boje. Na zidove postavio fotografije nasmijanih parova. Kupio figuru žabe i novi parfem. Po posteljini razbacao šarene jastuke. U crvenu kovertu sakrio nekoliko novčanica. Iskinuo stranicu sa posvetom. Prekinuo čitanje "Elementarnih čestica". Poštaru rekao – "Pozvoni još jednom i jebaću…