Opet im je, iz posve nejasnog razloga, otvorio vrata. Dva visoka muškarca, nasmijanih lica, sa gomilom šarenih brošura u rukama, stajala su na pragu i reklamirali besmrtnost.
– Sulejmane, želite živjeti zauvijek, zar ne? – upitao je mlađi, kojem je besmrtnost bila bliža od krize srednjih godina.
– Pa, ne znam – odgovorio je Enki.
Bilo mu je neprijatno da im kaže da je ima kojim su ga oslovili, a koje ju pročitali na ulaznim vratima, pripadalo njegovom pokojnom ocu. Umjesto da ih upozori kako je pitanje došlo prekasno, bez riječi je pratio prst svjedoka koji mu je čitao rečenicu iz Biblije, a potom pokazivao slike nasmijane porodice na rajskom ljetovanju.
meni zagovaraci besmrtnosti obicno zvone nedeljom ujutru. ne otvaram.
Ja, valjda, imam izraz lica koji im kaže da sam “njihov” 😉 Pažljivo i pristojno slušam…a i volim čitati besplatne novine. (Vrata otvaram čak i svjedocima Elektrodistribucije koji nude beStrujnost, za skupe pare.)
🙂 tako ti je kad si najs. mene su uciteljice jos u skoli tjerale da pisem strpljen-spasen u svesci vise puta.
Ti drugi mi ostave indulgenciju jednom mjesecno u sanducetu. 🙂