Za dva dana planirana je premijera u Narodnom pozorištu. Priča smještena u Sarajevo pod opsadom, među ljude zaljubljene u fotografije…To veče, na Facebooku sam naletio na fotke što ih je u ratnom Sarajevu pravio Amerikanac, Willian Nay, čini mi se da se tako zove. Nepoznato mi ime. Ne znam šta je bio razlog, tek kliknuh na njegov album pod imenom "People of Sarajevo 1993-1995". Bezbroj fotografija. Brzo shvatam da autor nije imao namjeru baviti se estetikom, niti je za spaljene zgrade tražio najbolji ugao i pravo svjetlo. Nije računao na buduće nagrade. Fotografisao je ljude koje je upoznao. Loši kadrovi, užasna boja, amaterizam koji poznajemo iz porodičnih albuma. Na slikama žene i muškarci što su se zatekli u ratu, da poziraju, aparatima i snajperima. William bilježi lice žene "kod koje je stanovao" (uredno stavlja opise uz fotku), a ja u njenom nećaku prepoznajem svog školskog druga i komšiju. Tada je imao 20-ak kila manje i izgledao kao član Duran Duran. Nastavljam razgledanje. Zastajem nakon samo tri klika mišem. Puštam ga da strelicom gricka fotku što titra na ekranu. Slika je opisana kao "Black market", a na njoj žena u plavoj jakni, u krilu joj sjedi djevojčica, ispred njih sto (baš onakav kakav smo nosili na more), a na stolu "crno tržište" svih boja – lakovi za nokte (sve nijanse crvene, ljubičaste…) i nekoliko reklamnih parfema. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se probijem kroz oblak mirisa acetona, te da prepoznam lice vlastite majke. Pokušavam dešifrovati natpis, prepoznati djevojčicu u njenom krilu, odgonetnuti trag puteva koji su se ukrstili i dozvolili susret Williama i moje Minke. Imitirajući stil i zvuk onih strašnih crvenokrstaških poruka, William je ispod fotke upisao – "Molim, ukoliko neko zna osobu sa fotografije da mi se javi!"
Dok u englesku rečenicu ispisujem kratko otkriće, bježim od slike autopsije, prepoznavanja…shvatam da je ta Mama na slici lijepa i mlada, par godina mlađa od mene današnjeg. U tom trenutku, 20 godina poslije, iskreno se uplašim rata.
