Prva gimnazija. Karim sjedi u prvoj klupi, do prozora. Čini se nezainteresovan, odsutan. Onaj smiješni profesor unjkavim glasom priča o poeziji, sa ogromnom dozom cinizma (kao svi oni što predaju u srednjoj školi, a misle da zaslužuju da njihova predavanja slušaju barem studenti), postavlja pitanje – "Zašto je Rembo prestao pisati?" Naravno, ne očekuje odgovor, te nastavlja uživati u svom glasu. Prekida ga Karimovo pitanje – "A, zašto je počeo…pisati?"
Na odmoru, dok nabrzinu pušimo cigarete od kojih nam se još uvijek vrti u glavi, Karim nam pokazuje "suvenir" donešen iz Francuske. Komad papira na kojem je nacrtan Ken Parker (onaj što su ga zvali Duga Puška), a u balonu iznad njegove glave, ispisano – "So long, Karim!". Mi, naravno, ne razumijemo. Niti se trudimo. Ime autora Duge Puške nam ne znači baš ništa. Posveta koju je ovaj ispisao Karimu ostavlja nas ravnodušnim. Još uvijek smo u godinama kada je pokazati oduševljenje isto kao prerano svršiti. Zato kontrolišemo bar emocije.
Zadnji put smo razgovarali dan prije njegova ranjavanja. "Hoćeš da pišeš za "Dane"? O pozorištu…", pita Karim.
"E, jebi ga, sutra idem na teren!"
"Dobro, kad se vratiš…"
"Važi."
"Haj, čuvaj se."
sta bi sa ostatkom bloga?
jel bar prezivio?