STRANA 212

Sa pažnjom muzejskog radnika koji u vitrinu postavlja milionima godina skrivano,  neprocjenjljivo i krhko blago, on između kažipsta i palca drži njenu trepavicu. Prste pomjera od njenih do svojih usana, tri puta; naizmjenično ispuštaju dah (poput onog kojim djeca i ljubavnici  magle prozorska stakla).

Ona zamišlja želju. Potom mu lagano dodirne kažiprst i pronalazi trepavicu.

On joj prstom dodirne vrat, te prateći srebrnu liniju lančića, kao da je kakva mapa sa tačno ucrtanim blagom, ispunjava svoju jednostavnu želju.

Moj prijatelj, pisac, ne vjeruje da će se ikad vratiti u Sarajevo. Ne vjeruje da su ljudi sletjeli na Mjesec i ne vjeruje da će se ponovo oženiti. Vjeruje u svoju nenapisanu knjigu i vjeruje u reinkarnaciju. Vjeruje kako će za sto godina (ili nešto više), Drugi On (ili Ona), uživati u "uspjehu svoje knjige". Malo, tek sasvim malo, brine ga dokazivanje autorskih prava.

Moj prijatelj, pisac, ne vjeruje da će se ikad vratiti u Sarajevo. Ne vjeruje da su ljudi sletjeli na Mjesec i ne vjeruje da će se ponovo oženiti. Vjeruje u svoju nenapisanu knjigu i vjeruje u reinkarnaciju. Vjeruje kako će za sto godina (ili nešto više), Drugi On (ili Ona), uživati u "uspjehu svoje knjige". Malo, tek sasvim malo, brine ga dokazivanje autorskih prava.

Ispod grudnog koša zatrpan mu je rudar. Isprekidanim kuckanjem davao joj je znakove. Ona se pravila da ne čuje. On se pravio da želi biti iskopan.

Protivno zdravom razumu - lupa sve jače.