STRANA 212

"...Danas je, po broju objavljenih knjiga i izdanja, vjerojatno najpopularniji Momo Kapor. Dugo se poznajemo, jos iz Sarajeva, s pocetka pedesetih godina. Kad je uoci ovoga rata bio napadnut zato sto je negdje u Kanadi potpisivao svoje knjige na cetnickom pikniku, branio sam ga - objavio sam ironican tekst pod naslovom Momo Kapor, cetnik-pocetnik. Susreli smo se nakon toga u Beogradu, dobro se sjecam, stajali smo na trotoaru u Francuskoj ulici, zahvalio mi je i dodao: "Znas, ne mislim ja dobro o ovom narodu." Zatim je zapoceo "ceniti jednog coveka koji je pruzio ovoj zemlji novu nadu" - Slobodana Milosevica (Danas, 27.VI 1989). Kad su krenuli napadi na Bosnu, cuo sam da je stao dusom i tijelom uz Karadzica, da ga hvali i slavi. Dosla mi je u ruke Momina proza o posljednjem letu jednog srpskog pilota u Sarajevo - junak mu je isao od avlije do avlije i gledao posvuda dervise kako plesu i vrte se u krugu s isukanim handzarima. Kapor nije vidio nista drugo u svom rodnom gradu, opsjednutom 1.350 dana, izranjavanom.

Kupio sam jutros njegovu knjigu Smrt ne boli. Spominje vise puta "legendarnog Bozu Vucurevica" - taj primitivni kamiondzija, koji je davao naredjenja da se bombardira Dubrovnik, po njemu je "legendaran". Malo dalje pise: "Turci su opet ovde", tj. nasi bosanski muslimani; "Dzihad ponovo jase." Za jednu zenu kaze: "Mislim da je pripadala cuvenom udruzenju 'Majke u crnom', koje nisu nikada ni imale dece." Upravo mu je izisla jos jedna knjiga, i ta s nekrofilskim naslovom: Lepi dan za umiranje. Listam je: "Orgija smrti izaziva u meni neku cudnu vrstu euforije - potrebu da je proslavim kao retku svecanost." Tolike smrti u Bosni koje su posijale cetnicke bulumente pobudjuju u njemu euforiju. Pisac koji se izdavao za slobodoumnog artista koji mrzi vlast i vojsku poje himne ratnom zlocincu Karadzicu. Njegova Jeans-proza (tako su je zvali nevjeze) postaje tako Dzingis--prozom. Nikad vise necu pruziti ruku Momi Kaporu."

Predrag MATVEJEVIĆ

Dva mladića. Jedan je "duhovni", a drugi fizički invalid. Odlučuju se na promjenu - "ulaze" u svoja nova "tijela" U potrazi za mirom gube vezu sa stvarnošću.

crtica za analizu filmova "Na putu" i "Avatar"!?

"...U stanju sam da u svoju memoriju prenesem čitavu stranicu imenika za ciglo tri minuta, ali ne umem da zapamtim svoj sopstveni telefonski broj. Mogu da sastavljam stihove čudne i nove kao što ste vi sami, ili kao bilo šta što bi neko mogao da napiše u narednih trista godina,  ali nikada nisam objavio ni delić stiha, izuzev nekakvih mladalačkih besmislica na koledžu. Na sportskim terenima očeve škole usavršio sam razorni "ritem" - sečeni udarac po zemlji, ali već posle jednog gema ostajem bez daha. Upotrebom mastila i vodenih boja umem da naslikam nenadmašno proziran pejzaž u kome se odražavaju sve planine raja, ali nisam u stanju da nacrtam čamac ili most ili siluetu ljudske panike...Predavao sam francuski u američkim školama, ali nikad nisam uspeo da se otarasim majčinog kanadskog akcenta, premda ga jasno čujem kada šapućem francuske reči...Mogu da levitiram na tri centimetra od tla i tako ostanem deset sekundi, ali ne mogu da se popnem na drvo jabuke. Imam doktorat iz filozofije, ali ne znam nemački. Zaljubio sam se u vas, ali neću učiniti ništa tim povodom. Rečju, ja sam svestrani genije."

Kroz pjenu za brijanje kapljica krvi se pojavila kao kakva minijaturna ruža. Dok sam na posjekotinu stavljao komadić cigaret papira (trik naučen u JNA), umjesto novog cvijeta proklija pitanje - "Kako homofobi trpe činjenicu da u sebi nose Adamovu jabučicu, tj. nešto što je pripadalo drugom muškarcu?"  

Upoznao Zubić Vilu.

Ona, za razliku od njega, nije sa druge planete, ali zna tajne ...vanzemaljske...ljekovite rečenice.

"Lakše ćeš zaspati ako skineš plašt."

Godine 1917. britanski vojni avion, kojim je upravljao L.T., nestao je iznad Afrike. Londonska štampa je nagađala da je "pilot poginuo u srcu Afrike", ali je S.T., nakon par mjeseci istraživanja bio gotovo siguran da je jetra tačnija lokacija nestanka njegova sina. Sa crnobijelom fotografijom aviona obilazio je afrička plemena u potrazi za olupinom.

Nakon 42 dana neuspješnog traganja konačno shvata nedostatke vlastite ekspedicije. Ljubazni i zgodni tamnoputi muškarci plemena čije ime nije znao izgovoriti, nikada prije nisu vidjeli fotografiju, te su svo to vrijeme, sa puno nade i istrajnosti,  tražili dvokrilni predmet veličine dlana. (Fotografija aviona, 8x10 cm, danas se nalazi u Vojnom muzeju u Londonu).

S.T. nikada nije našao mjesto pogibije svoga sina, ali je po povratku u domovinu, kaže legenda, pocijepao Bibliju. Do smrti je nastavio tragati "za slikom Boga u prirodnoj veličini". 

Sa pažnjom muzejskog radnika koji u vitrinu postavlja milionima godina skrivano,  neprocjenjljivo i krhko blago, on između kažipsta i palca drži njenu trepavicu. Prste pomjera od njenih do svojih usana, tri puta; naizmjenično ispuštaju dah (poput onog kojim djeca i ljubavnici  magle prozorska stakla).

Ona zamišlja želju. Potom mu lagano dodirne kažiprst i pronalazi trepavicu.

On joj prstom dodirne vrat, te prateći srebrnu liniju lančića, kao da je kakva mapa sa tačno ucrtanim blagom, ispunjava svoju jednostavnu želju.

Moj prijatelj, pisac, ne vjeruje da će se ikad vratiti u Sarajevo. Ne vjeruje da su ljudi sletjeli na Mjesec i ne vjeruje da će se ponovo oženiti. Vjeruje u svoju nenapisanu knjigu i vjeruje u reinkarnaciju. Vjeruje kako će za sto godina (ili nešto više), Drugi On (ili Ona), uživati u "uspjehu svoje knjige". Malo, tek sasvim malo, brine ga dokazivanje autorskih prava.

Moj prijatelj, pisac, ne vjeruje da će se ikad vratiti u Sarajevo. Ne vjeruje da su ljudi sletjeli na Mjesec i ne vjeruje da će se ponovo oženiti. Vjeruje u svoju nenapisanu knjigu i vjeruje u reinkarnaciju. Vjeruje kako će za sto godina (ili nešto više), Drugi On (ili Ona), uživati u "uspjehu svoje knjige". Malo, tek sasvim malo, brine ga dokazivanje autorskih prava.