"...Where the clouds are like headlines On a new front page sky ..."
Dragi bloggeri,
30. decembra 2011. godine, u Ateljeu FIGURE (Danijela Ozme 12/III) u 20.00, održaće se promocija knjige "STRANA 212".
P.S. Kako bih ostao zaštićen od javnosti, autor se neće pojaviti sa svojim blogerskim imenom, već će biti sakriven iza nicka Almir IMŠIREVIĆ.
Otac je umro u znaku strijelca. U rano jutro dvadesetog decembra 1998. godine izašao je iz stana, sa ribarskim štapom u ruci, prethodno poljubivši majku na ulaznim vratima. Obrisala sam mu kuhinjskom krpom trag pjene za brijanje na obrazu, opisivala je naknadno posljednje trenutke njihova zajedničkog života. Na krpi je, misleći da je brat i ja ne vidimo, mjesecima njušila ostatke očeve kolonjske vode.
Prijatelj, koji je tog dana bio sa ocem u ribolovu, već nam je nekoliko puta, na moj zahtijev, prepričavao očevu smrt, kao što se pažljivim i naivnim studentima književnosti pripovjeda o grčkim herojima čije postupke nikako da shvate i opravdaju sopstvenim krhkim mjerilima. Tražeći da iznova kaže priču, od susreta na ulici do vožnje ka bolnici, uz detaljan opis tri ulovljene ribe (posve nalik onim mitskim što su u utrobi nosile prsten) i očeva lica koje je poprimilo boju pepela, nadao sam se da ću, poput vještog detektiva, ili njegova oca Tiresije, prepoznati dugotraženi detalj, neoboriv dokaz koji će konačno riješiti ovaj zamršeni slučaj. Uzdao sam se u lovačku preciznost pripovjedača-svjedoka, tražio skriveni znak, trag koji je OČEvidac potisnuo duboko u neki od svojih bezbrojnih ribarskih džepova.
Trinaest godina se ne usuđujem otići na to mjesto, tamo na rijeku, uz prugu. U mislima hodam uz vodu, blatnjavom obalom pratim očeve tragove, pronalazim potrgan ribarski silk na čijem kraju još uvijek svjetluca udica. Rekonstruišem svaki detalj, na listu papira mogao bih skicirati i foto-robot ribe koju je, par sekundi prije smrti, dovukao do obale. (Osumnjičenu ribu, godinama kasnije, prepoznajem u svjetskim restoranima.) Utaban snijeg, pomiješan sa blatom, trag davno ugašene vatre. Otac i njegov prijatelj na ovom su mjestu ispekli kokoš. Spuštam se na koljeno, dodirujem oprljene komade drveta, pronalazim komadić kosti. Krilo? Detektivski profesionalizam ustupa mjesto ljudskoj slabosti. Zamišljam očevu posljednju, neizgovorenu želju. Mali prst se pomjera mimo moje volje; slučajni posmatrač bi u tom pokretu prepoznao prvi trag oboljelih živaca i buduću dijagnozu. Pažljivo oko vidi oproštajni zagrljaj.
- Danas nas učiteljica vodi u apoteku.
- Ljubavi, nije apoteka. Bi-bli-o-te-ka.
- Aha. A jel to kao Vjeronauka?
- ?
- Neko ide, a neko ne ide. Ja ne idem?
U dnevnom boravku sjedi moja familija - otac, majka, brat, tetke, djed...Pogledima rasplićemo konce na ćilimu i šutimo u strahu. "Ne znam. Nisam pametan." kaže nam Hercule Poirot milujući brkove.
Zatičem je kako neutješno plače pored polomljene igračke.
"Sve sam uradila", kaže mi.
"Puhala sam u maslačak, vidjela zvijezdu padalicu, i opet ništa...Želja mi se nije ispunila!"
Rukom pokaže na igračku imunu na čuda.
Svjestan da ima ljekovito dejstvo odlučim se za malu dozu laži.
Kasnije, dok gledamo takmičenje kuhara koji krvavim prstima otvaraju školjke, mislim na svoje - zapise, bacanje novčića u fontanu, golubija govanca na ramenu, dimnjačare u prolazu...
Pijemo kafu, riječi umačemo kao kocke šećera. Tiho pucketaju, potom se istope u ustima. Na TV-u dokumentarac o smrti Merilyn Monroe. Arthura Millera nema u blizini. Narator spominje brojke, sabira pilule u mrtvom stomaku M.M., a ja pokušavam podijeliti nulu na bezbroj neplaćenih računa.
- Godinu je mlađa od majke* - kaže ona, upirući bradom ka nagom lešu na ekranu.
*nana, baka
