STRANA 212

Upoznao Zubić Vilu.

Ona, za razliku od njega, nije sa druge planete, ali zna tajne ...vanzemaljske...ljekovite rečenice.

"Lakše ćeš zaspati ako skineš plašt."

Godine 1917. britanski vojni avion, kojim je upravljao L.T., nestao je iznad Afrike. Londonska štampa je nagađala da je "pilot poginuo u srcu Afrike", ali je S.T., nakon par mjeseci istraživanja bio gotovo siguran da je jetra tačnija lokacija nestanka njegova sina. Sa crnobijelom fotografijom aviona obilazio je afrička plemena u potrazi za olupinom.

Nakon 42 dana neuspješnog traganja konačno shvata nedostatke vlastite ekspedicije. Ljubazni i zgodni tamnoputi muškarci plemena čije ime nije znao izgovoriti, nikada prije nisu vidjeli fotografiju, te su svo to vrijeme, sa puno nade i istrajnosti,  tražili dvokrilni predmet veličine dlana. (Fotografija aviona, 8x10 cm, danas se nalazi u Vojnom muzeju u Londonu).

S.T. nikada nije našao mjesto pogibije svoga sina, ali je po povratku u domovinu, kaže legenda, pocijepao Bibliju. Do smrti je nastavio tragati "za slikom Boga u prirodnoj veličini". 

Sa pažnjom muzejskog radnika koji u vitrinu postavlja milionima godina skrivano,  neprocjenjljivo i krhko blago, on između kažipsta i palca drži njenu trepavicu. Prste pomjera od njenih do svojih usana, tri puta; naizmjenično ispuštaju dah (poput onog kojim djeca i ljubavnici  magle prozorska stakla).

Ona zamišlja želju. Potom mu lagano dodirne kažiprst i pronalazi trepavicu.

On joj prstom dodirne vrat, te prateći srebrnu liniju lančića, kao da je kakva mapa sa tačno ucrtanim blagom, ispunjava svoju jednostavnu želju.

Moj prijatelj, pisac, ne vjeruje da će se ikad vratiti u Sarajevo. Ne vjeruje da su ljudi sletjeli na Mjesec i ne vjeruje da će se ponovo oženiti. Vjeruje u svoju nenapisanu knjigu i vjeruje u reinkarnaciju. Vjeruje kako će za sto godina (ili nešto više), Drugi On (ili Ona), uživati u "uspjehu svoje knjige". Malo, tek sasvim malo, brine ga dokazivanje autorskih prava.

Moj prijatelj, pisac, ne vjeruje da će se ikad vratiti u Sarajevo. Ne vjeruje da su ljudi sletjeli na Mjesec i ne vjeruje da će se ponovo oženiti. Vjeruje u svoju nenapisanu knjigu i vjeruje u reinkarnaciju. Vjeruje kako će za sto godina (ili nešto više), Drugi On (ili Ona), uživati u "uspjehu svoje knjige". Malo, tek sasvim malo, brine ga dokazivanje autorskih prava.

Ispod grudnog koša zatrpan mu je rudar. Isprekidanim kuckanjem davao joj je znakove. Ona se pravila da ne čuje. On se pravio da želi biti iskopan.

Protivno zdravom razumu - lupa sve jače.

"Nikad me nećeš zguziti", kaže ona.

Konobar, koji baš u tom trenutku prolazi pored njihova stola, uputi mu prijateljski osmijeh pun razumjevanja.

"Ali...", kaže on.

Konobar ne shvata postmodernizam i kako pogrešno upotrebljen citat može upropastiti reputaciju. Rukama mokrim od pranja suđa, sa lakoćom izvlači teret iz jame konteksta.

Pola sata kasnije, ona čita, a on od konobara preuzima ulogu "javnosti".

"Dugo sam mislio da je LGBT marka mobilnog telefona", kaže on. Dozivaju konobara.

Dva sata kasnije, dok otresa pepeo u pepeljaru kroz čije dno vidi njen pupak, ona izgovara predivno jednostavnu rečenicu.

Konobara nikad nema kada ga trebaš, misli on.

Dok su druga djeca zamišljala budućnost u kojoj postaju vrhunski fudbaleri, doktori koji pronalaze dobro skrivene lijekove, Oskarom nagr(a)đeni glumci, pjevači što umiru u 27. godini, ja sam sanjao da postanem - noćni čuvar. Sa neizmjernom znatiželjom virio sam kroz prozore njihovih kućica, osluškivao utišano krčanje radija, osjećao miris bijelog luka i kafe (koja čuva čuvare tjerajući san daleko preko ograde na kojoj piše "nezaposlenim zabranjen prolaz"), te pokušavao zaviriti u western roman u kojem je Džesi Džejms "munjevitim pokretom ruke, precizno i bez milosti" ubijao dvanaestog negativca (kojem iz rukava upravo ispada par kečeva , na pod, pored utrnulih nogu noćnog čuvara).

Moj umirući prijatelj, čije snove nikad nisam saznao, govori mi, glasom najboljeg balkanskog revolveraša, da se "tijelo "gasi postepeno...organ po organ...baš k'o staklena poslovna zgrada u petak naveče. Uposlenici izlaze...jedan po jedan...Gori još samo svjetlo na četvrtom spratu...Još jedan...da dovrši nagomilani posao, da ne ostavlja za narednu sedmicu...a onda će i on...polako...I tako...ništa strašno."

Ja, više no ikad, pokušavam vjerovati u budne noćne čuvare. Ne znam gdje su im skrili kućice, ali za svaki slučaj, prijatelja pitam - "Hoćemo još po jednu kafu?"

"Pričaj mi onu priču u kojoj su najbolji kraj i krajica. Hoćeš?"